Prva integralna, dosad neistražena i neobjavljena povijest Katoličke Crkve u Hrvatskoj u 20. stoljeću, s naglaskom na nacionalno-politički angažman Crkve, osobito u drugoj polovici 20. stoljeća, te na jubilejski državotvorni pokret Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata.
Tema knjige
Glavna tema knjige “Rim, a ne Beograd” jest devetogodišnji vjersko-nacionalni pokret Katoličke crkve u Hrvata, poznat pod imenom “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, koji je trajao od 1975. do 1984. – upravo u onome intervalu kada se prelamala povijest nekadašnje, Titove SFR Jugoslavije (i SR Hrvatske, odnosno Hrvata u njoj), ali, isto tako, i povijest cijeloga svijeta. Bio je to period kada je čovječanstvo dramatično ubrzanim tempom ulazilo iz staroga, industrijskoga u novo ili informatičko doba. Mnogo se toga preklopilo i zgusnulo takoreći u jednoj jedinoj točki: početak globalizacije čovječanstva, pod leadershipom najmoćnije sile Zapada, Sjedinjenih Američkih Država; stvaranje globalnoga kapitalizma i tzv. novoga svjetskog poretka; zajednička nastojanja SAD-a i Vatikana oko suzbijanja komunizma u Istočnoj Europi i ukidanja bipolarne strukture svijeta; pokret Katoličke crkve u Hrvata uperen protiv komunizma i ateizma u Titovoj SFR Jugoslaviji, a u funkciji jačanja hrvatskoga nacionalnog identiteta i stvaranja temelja za buduću samostalnu hrvatsku državu; posvemašnji ekonomski sunovrat i počeci definitivnog kraha, urušavanja i raspada SFRJ…
Kratak sadržaj knjige
Knjiga donosi kompletan historijat, sa svim dosad nepoznatim detaljima, najvećeg pothvata Katoličke crkve u Hrvatskoj u njezinoj višestoljetnoj povijesti, jubilejskog pokreta “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (1975.-1984.) – i to u međupovezanosti sa svim tada relevantnim događanjima i gibanjima u SFRJ i u svijetu.
Autor knjige Darko Hudelist u svojoj knjizi “Rim, a ne Beograd” demonstrira svoje umijeće u onome što bismo najjednostavnijim riječima mogli nazvati – “integralnom poviješću” (ili “integralnom historiografijom”). Radnja njegove knjige odvija se, paralelno i istodobno, na tri različite ali, ipak, međusobno vrlo povezane razine: jedna je razina hrvatska (s naglaskom na Katoličku crkvu u Hrvata), druga regionalna ili jugoslavenska (događaji i procesi na razini bivše federacije, tj. unutar SFRJ), a treća svjetska ili globalna: ulazak čovječanstva u novo, informatičko doba, početak globalizacije i stvaranje globalnoga kapitalizma, propast komunizma (socijalizma) u Istočnoj Europi… Sve se to, zapravo, slijevalo u jedan te isti tijek ili vrtlog uzbibanoga povijesnoga događanja koji je, na prijelazu iz 1980-ih u 1990-te, rezultirao, među ostalim, raspadom SFR Jugoslavije i stvaranjem samostalne hrvatske države.
1. Svijet
S izumom mikroprocesora i malog osobnog stolnog računala Apple I, u prvoj polovici 1970-ih, započela je informatička revolucija, a zajedno s njom, kao društveno naličje ili društveni fenomen toga procesa, i posvemašnja globalizacija čovječanstva, usmjeravana od najrazvijenijih zemalja Zapada.
U prvoj polovici 1970-ih počela je informatička revolucija. God. 1971. izumljen je mikroprocesor, a 1975. na 1976. i prvo malo stolno (mikro)računalo. Informatičku je revoluciju, jednako kao i stvaranje novoga, informatičkog doba (i njemu kompatibilne globalizacije čovječanstva kao društvene strane toga procesa) prvi najavio isusovački teolog i znanstvenik Pierre Teilhard de Chardin, u svom životnom djelu “Fenomen čovjeka”, napisanom još za vrijeme Drugoga svjetskog rata.
I sad, od Chardina nadalje, imamo, u kronološkom smislu, dvije spojnice. Jedna je bio Zbigniew Brzezinski, koji je u svojoj knjizi “Između dva doba” iz 1970. preuzeo ključne Chardinove ideje, ali im je dao i vrlo jasan i nedvosmislen politički predznak – sukladan tadašnjim strateškim interesima Sjedinjenih Američkih Država. SAD će, napisao je, biti pradomovina i “sijač” informatičke revolucije, jer će upravo u njoj biti izumljen prvi osobni kompjutor, a globalizacija koja će odmah potom uslijediti odvijat će se pod vodstvom Amerike (u širem smislu pod vodstvom tehnološki najrazvijenijih zemalja Zapada). Time je Brzezinski ujedno nagovijestio i propast SSSR-a i Istočnoga bloka.
Šest godina nakon toga – u srpnju 1976. – Brzezinski se upoznaje s tadašnjim krakovskim nadbiskupom Karolom Wojtylom (svojim zemljakom, Poljakom po podrijetlu). U listopadu pak 1978. Karol Wojtyla biva izabran za papu, čime svjetska povijest značajno dobiva na ubrzanju.
Druga se pak spojnica vezana za Chardina odvijala striktno u crkvenim okvirima. Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) predstavljao je, u svojoj biti, oživotvorenje glavnih Chardinovih ideja i načela, a tijekom i neposredno nakon Koncila, odgajana upravo na Chardinu, izrasta i nova generacija progresistički i reformistički orijentiranih hrvatskih teologa, biskupa i svećenika, predvođena Tomislavom Šagi-Bunićem, Franom Franićem, Živkom Kustićem, Josipom Turčinovićem…