Početkom jeseni prošle, 2016. godine prisjetili smo se da je prošlo punih 40 godina od početka devetogodišnjega vjersko-nacionalnog pokreta Katoličke Crkve u Hrvatskoj, poznatoga pod imenom Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata (1975.-1984.). Prisjećanje se, konkretno, odnosilo na završno misno slavlje Hrvatske marijanske (ili Jelenine) godine koje je u nazočnosti oko 100.000 ljudi održano 12. rujna 1976. u Solinu.
Kako se je veličanstveno jubilejsko gibanje o kojem je riječ protegnulo na cijelo desetljeće, 40. obljetnicu pojedinih njegovih etapa ili dionica moći ćemo obilježavati i u godinama što dolaze. Iduće, 2018. godine navršit će se 40 godina od velike vjerske svečanosti održane ispred Meštrovićeve spomen-crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina (ondje gdje je nekada bila srednjovjekovna bazilika kralja Zvonimira), a za dvije godine, 2019., napunit će se 40 godina od Rimskih svečanosti u Rimu (travanj i svibanj 1979.), odnosno središnje domovinske proslave Branimirove godine u Ninu (rujan 1979.), pred 200.000 vjernika, kojim je manifestacijama Katolička Crkva u Hrvatskoj, uz onaj temeljni jubilej 1300. obljetnice uspostavljanja prvih veza Hrvata sa Sv. Stolicom (641.-1941.), obilježavala i proslavljala i veliku 1100. obljetnicu uspostavljanja prve međunarodnopriznate hrvatske države, vezano za razmjenu pisama između pape Ivana VIII. i kneza Branimira (879.-1979.). A 2024., dakle za sedam godina, obilježit ćemo i 40 godina od Nacionalnoga euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici (rujan 1984.), održanog pred nepreglednim mnoštvom od 400.000 vjernika, kojim je veleslavljem ujedno bilo privedeno kraju veliko državotvorno jubilejsko gibanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata.
Poruke koje su odaslane sa spomenutih proslava možda se u onom vremenu nije dovoljno dobro razumijevalo, odnosno malo tko je tada mogao očekivati da će u samo pet godina po njihovu svršetku doći do takvih dubokih procesa i promjena u svijetu koji će i kod nas uzrokovati duboke društvene i političke tektonske potrese koji će okončati s padom komunističkoga sustava, raspadom Jugoslavije i uspostavom slobodnih i demokratskih država. Projekt Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata koji je osmislila i izvela Katolička crkva u Hrvata imao je očito ne samo iznimno vjersko značenje, nego je poticao ljubav prema domovini, prema cijeloj povijesti i tradiciji Crkve i hrvatskoga naroda, učvršćivao svijest o neprekidnoj državnosti hrvatskoga naroda i jačao hrvatsko nacionalno biće. Osim toga, projekt Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata značio je i osvješćivanje politika hrvatskoga naroda i utro put političkim procesima s kraja osamdesetih i početka devedestih godina.
Međutim, o samom tom jubilejskom gibanju mi ni danas ne znamo mnogo. Ta je tema nekako ostala zanemarena, marginalizirana i nedovoljno istražena. Nisu joj dovoljno pozornosti posvetili ni crkveni povjesničari, a još manje pozornosti posvetila joj je hrvatska kritička historiografija. Osobito je ostala nejasna i nerasvijetljena veza i "vremenska uvjetovanost" toga jubilejskoga pokreta s gibanjima, procesima i događanjima u tadašnjoj SFR Jugoslaviji i svijetu, u prijelomnom razdoblju između 1975. i 1984. godine, prijelomnom koliko za Hrvatsku i bivšu SFRJ, toliko i za cijeli svijet.
Crkveni su povjesničari po samoj svojoj konstituciji naviknuti promatrati i istraživati crkvene stvari i teme unutar užih crkvenih granica. Ograničavali su se, uglavnom, na povijest događaja i osoba unutar djelokruga Crkve, bez širega dovođenja u vezu s događajima i osobama na svjetovnoj razini. S druge strane, hrvatska se kritička historiografija prema Crkvi i događajima u i oko Crkve najčešće odnosila podcjenjivački i s raznim predrasudama, kao da je riječ o kakvoj izdvojenoj ili usporednoj stvarnosti, a ne o nečemu što je sastavni i nerazdvojivi dio ukupnosti hrvatskoga društva.
U doba socijalizma crkvena i "svjetovna" historiografija bile su, štoviše, dva posve odvojena područja koja su funkcionirala i razvijala se gotovo neovisno, što dakako ne može biti točno. Tek se u novije vrijeme, tj. nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, sve veći broj kritički nastrojenih povjesničara ozbiljno počinje baviti i crkvenim temama u kontekstu društvene, političke i ideološke povijesti Hrvata, ne zaobilazeći pritom ni aktualizaciju i znanstveno obrađivanje utijeljenosti Crkve u Hrvata u hrvatsko narodno biće.
Knjiga novinara, publicista i istraživača suvremene povijesti Darka Hudelista, po struci politologa, predstavlja na tom planu vrlo značajan pomak. Njezina je tema na prvi pogled usko crkvena – glavni ili neposredan predmet knjige jest jubilejski pokret Katoličke Crkve u Hrvatskoj Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, i to promatran u vrlo širokom rasponu od samih njegovih prvih početaka i konceptualnih "postavljanja na noge" sredinom 1930-ih, u Kraljevini Jugoslaviji, do njegova konačnog ozbiljenja i sudbonosnog utjecaja na ukupne društvene i političke prilike u SR Hrvatskoj, ali i šire, tijekom 1970-ih i 1980-ih u Titovoj SFR Jugoslaviji, u predvečerje raspada SFRJ. Međutim, njegove su namjere i ambicije mnogo šire i streme onomu što Hudelist sam voli nazivati "integralnom poviješću" ili "integralnom historiografijom". Radnja njegove knjige odvija se, usporedno i istodobno, na tri različite ali ipak međusobno vrlo povezane razine. Jedna je razina hrvatska, s naglaskom na Katoličku Crkvu u Hrvatskoj; druga regionalna ili jugoslavenska (događaji i procesi na razini bivše SFRJ); a treća svjetska ili globalna – usredotočena na ulazak čovječanstva u novo, informatičko doba, početak globalizacije i stvaranje globalnoga kapitalizma (pod leadershipom Sjedinjenih Američkih Država) te slamanje komunizma (socijalizma) u Istočnoj Europi i svijetu.
Hudelist u svojoj knjizi detaljno prikazuje kako su se svi ti procesi i gibanja, zapravo, slijevali u jedan te isti tijek ili vrtlog uzbibanoga povijesnog događanja koji je na prijelazu iz 1980-ih u 1990-te rezultirao, među ostalim, stvaranjem samostalne hrvatske države – Republike Hrvatske – što je i bio jedan od glavnih ciljeva (iako neizrečen eksplicitnim političkim jezikom) jubilejskoga pokreta Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Jasno proizlazi iz Hudelistovih istraživanja, analiza i zaključaka da je Katolička Crkva htjela da se spomenutim jubilejskim projektom u prvom redu osnaži i produbi vjera hrvatskoga naroda, ali i da hrvatski narod postane svjesniji svoje nacionalne, duhovne, kulturne i vjerske pripadnosti.
U prvoj polovici 1970-ih počela je informatička revolucija. God. 1971. izumljen je mikroprocesor, a 1975. na 1976. – u isto vrijeme kad je Katolička Crkva u Hrvatskoj započela sa svojim jubilejskim proslavama obuhvaćenim u jedinstveni pokret Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata! – i prvo malo stolno (mikro)računalo. Informatičku je revoluciju, jednako kao i stvaranje novoga, informatičkog doba (i njemu odgovarajuće globalizacije čovječanstva kao društvenog fenomena toga procesa) prvi najavio svećenik isusovac i znanstvenik Pierre Teilhard de Chardin u svome životnom djelu Fenomen čovjeka, napisanom još za vrijeme Drugoga svjetskog rata – jednako kao i u svojim člancima i esejima pisanim neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, a sabranim u knjigu Budućnost čovjeka. (Ta je knjiga već 1970., u izdanju splitske Crkve u svijetu, ugledala svjetlo dana i u hrvatskom prijevodu.)
Darko Hudelist u svojoj knjizi pokazuje kako je Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.), kao najveći i najutjecajniji međunarodni skup Katoličke Crkve u 20. stoljeću, bio, u svojoj biti, oživotvorenje glavnih ideja, postavki i načela Teilharda de Chardina, te kako odmah nakon njega, odgajana i usmjeravana upravo na Chardinu i njegovoj dinamističkoj filozofiji, stupa na scenu u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj nova generacija progresistički i reformistički orijentiranih hrvatskih teologa, biskupa i svećenika, predvođena Tomislavom Šagi-Bunićem, Franom Franićem, Živkom Kustićem, Josipom Turčinovićem, Vjekoslavom Bajsićem, Bonaventurom Dudom i ostalima, koje on u knjizi naziva "hrvatskim chardinovcima". Oni će, zajedno sa zagrebačkim nadbiskupom i predsjednikom BKJ Franjom Kuharićem, u razdoblju od 1975. do 1984. odigrati ključnu ulogu u jubilejskim gibanjima Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata.
Titova SFR Jugoslavija nije znala odgovoriti na izazove novoga doba. Iako su mnogi Tita smatrali jednim od najvećih državnika na svijetu, on je ipak bio čovjek staroga kova za staru epohu, koja je 1970-ih već bila na izdisaju. Titova Jugoslavija imala je, s međunarodnoga gledišta, svoj raison d’être samo u onakvome svijetu i u onakvoj Europi u kakvoj je postojala oštra i nepomirljiva podijeljenost na kapitalistički (demokratski) Zapad i komunistički (državnosocijalistički) Istok. Međutim, sada se, od sredine 1970-ih nadalje, stvaraju posve nova pravila igre: s ubrzanim razvojem informatičke revolucije etatistički socijalizam sve više posustaje u utrci s (globalnim) kapitalizmom, a Zapad istodobno, u okviru Hladnoga rata, pokreće niz prilično ofenzivnih i konceptualno vrhunski osmišljenih političkih akcija glavni cilj kojih je bio prevladavanje, odnosno ukidanje bipolarne strukture Europe i svijeta – što je dugoročno značilo i gubljenje smisla postojanja SFR Jugoslavije kao nesvrstane države u svjetskim okvirima.
Vrlo važnu ulogu u tim prijelomnim događanjima odigrala je i Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS), okončana – u svojoj prvoj fazi – u Helsinkiju u ljeto 1975. Na njoj je vrlo aktivno sudjelovala i Sveta Stolica (tj. "ministar vanjskih poslova" Sv. Stolice Agostino Casaroli), što je, u ono vrijeme, bio svojevrstan presedan jer se na takvim ili sličnim međunarodnim skupovima Vatikan nije pojavljivao.
Upravo u to vrijeme, od 1975. na 1976., Jugoslaviju zahvaća teška sistemska ekonomska kriza, za koju pravog lijeka, kako se ispostavilo, nije bilo. SFRJ istodobno, u gospodarskom smislu riječi, kao da počinje prkositi svijetu i Zapadu: upravo kad se na svjetskoj razini počeo rađati globalni kapitalizam, SFRJ u jesen 1976. prelazi na ZUR (Zakon o udruženom radu) i – dogovornu ekonomiju, što je, slikovito rečeno, bio zadnji čavao ukucan u lijes jugoslavenske samoupravno-socijalističke ekonomije.
Možda će to danas nekima zazvučiti pomalo neobično, ali tako je doista bilo: jedina snaga u SR Hrvatskoj i SFRJ koja je u tome prijelomnom razdoblju svjetske (i domaće) povijesti, kada se urušavao stari i rađao novi svijet, bila u potpunosti "in", bila je – Katolička Crkva u Hrvatskoj, s naglaskom na svoje progresističko-reformističko krilo, koje je imalo punu i neupitnu podršku prvoga biskupa Crkve u Hrvata Franje Kuharića. Na krilima Drugoga vatikanskog koncila, pritom duhovno i intelektualno formirano na učenju Pierrea Teilharda de Chardina, ustvrđuje autor, to krilo Crkve u Hrvata (ali povezano i sa svim ostalim snagama u Crkvi, uključujući i tzv. konzervativne) ni četiri godine nakon Titova gušenja Hrvatskoga proljeća, u jesen 1975., pokreće jednu samostalnu crkvenu akciju ili pokret, koji će, za razliku od tzv. Maspoka, završiti trijumfalno. Bio je to upravo jubilejski projekt Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata.
Za razliku od svega ostaloga što se u to vrijeme zbivalo u SRH i SFRJ, taj je pokret bio u potpunosti kompatibilan s tadašnjim gibanjima i događanjima u svijetu, a dodatno osnaživanje i potporu zadobio je u jesen 1978., kada je za novoga papu bio izabran dotadašnji krakovski nadbiskup Karol Wojtyla – čovjek koji je bio veliki saveznik Hrvata, jednim dijelom i zato što je podrijetlom bio iz onoga kraja u Južnoj Poljskoj koji se nekada zvao Bijela Hrvatska. Wojtyla se s pojedinim hrvatskim biskupima upoznao još na Drugome vatikanskom koncilu u Rimu, posebice s nadbiskupom Franjom Kuharićem, kojemu je 21. srpnja 1976. poslao pismo u povodu svečanosti u marijanskom svetištu Gospe od Otoka u povodu tisućite obljetnice smrti kraljice Jelene, a na Tijelovskim danima 1978., samo nekoliko mjeseci prije nego što je postao papom, sklopio je poznanstvo (u Poljskoj) i s glavnim urednikom Glasa Koncila Živkom Kustićem.
Istodobno je Wojtyla, tj. papa Ivan Pavao II., njegovao vrlo bliske i prijateljske odnose s američkim politologom i strategom, teoretičarem informatičke revolucije (a od 1977. i savjetnikom za nacionalnu sigurnost američkoga predsjednika Jimmyja Cartera) Zbigniewom Brzezinskim, a (neformalno) savezništvo Vatikana i SAD-a na projektu rušenja komunizma u svijetu nastavilo se i 1980-ih, nakon dolaska Ronalda Reagana na čelo američke administracije.
Jubilejski pokret Katoličke Crkve u Hrvatskoj Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, čiji je koncept još u poznijim godinama Kraljevine Jugoslavije briljantno razradio svećenik isusovac i povjesničar (inače prijatelj zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca) Stjepan Krizin Sakač, odvijao se od jeseni 1975. do jeseni 1984. i u tih je desetak godina pripremio i senzibilizirao najšire slojeve hrvatskoga naroda (dakako, ponajprije vjernike-katolike) za velike, tektonske promjene (i u svijetu i u Jugoslaviji) što će ubrzo nastupiti. Sastojao se od pet ključnih karika ili vrhunaca, što su se jedna na drugu naslanjale u svojevrsnome gradacijskom luku, okupljajući i mobilizirajući sve veće mase vjernika. Prvomu jubilejskom slavlju u tom nizu, onomu u rujnu 1976. u Solinu, prisustvovalo je 100.000 vjernika; onomu trećemu, u rujnu 1979. u Ninu, 200.000 vjernika (bila je to završna domovinska proslava Branimirove godine); a točka na "i" u toj velebnoj seriji bio je Nacionalni eharistijski kongres u Mariji Bistrici, u rujnu 1984., na kojem se okupilo 400.000 (po procjeni tadašnjih vlasti oko 250.000) vjernika. Ovaj posljednji događaj bio je ujedno i svojevrsna anticipacija (ali bez eksplicitnih političkih prizvuka) općenarodnoga referenduma za hrvatsku državnu neovisnost, koji će se u svom punom i doslovnom značenju održati godinu i pol dana nakon pada Berlinskog zida – tada već u osamostaljenoj hrvatskoj državi – u svibnju 1991.
Darko Hudelist u svojoj knjizi Rim, a ne Beograd – što je bila nikada u javnosti izrečena krilatica jubilejskoga pokreta Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, s osnovnom porukom da stvarni glavni grad Hrvata nije glavni grad SFRJ i SR Srbije Beograd nego Rim, tj. Vatikan (u širem smislu riječi Zapad) – opisuje i raščlanjuje povijesne pretpostavke toga pokreta, dubinski portretira njegove glavne protagoniste (među kojima je posebno mjesto zauzimao glavni urednik Glasa Koncila don Živko Kustić), višeslojno analizira i preispituje njihovu motivaciju, precizno rekonstruira glavne etape i dionice pokreta, uspoređujući ih i povezujući s ključnim i prijelomnim zbivanjima u SFRJ i svijetu, u to isto vrijeme… Iz Hudelistove knjige jasno proizlazi da je osnovni koncept pokreta Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata utvrđen i razrađen u redakciji Glasa Koncila u Zagrebu (dakako, na teorijskim i povjesničarskim zasadama Stjepana Krizina Sakača), ali da ni približno ne bi polučio tako velik i fantastičan uspjeh da ga nisu prepoznali i s njime se identificirali svi hrvatski biskupi i cjelokupno hrvatsko svećenstvo, a zajedno s njima i velika većina hrvatskoga naroda.
Bila je to sveopća mobilizacija većinskoga, katoličkog dijela hrvatskog naroda, ususret radikalnim promjenama u zemlji (tadašnjoj SFRJ) i svijetu koja će na kraju dovesti do konačnog stvaranja (i međunarodnog priznanja) samostalne hrvatske države.
A kako je jubilejski pokret Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata bio utemeljen na nekoliko (četiri do pet) čvorišnih točaka iz hrvatskoga ranoga srednjeg vijeka, dakle u najranijem razdoblju hrvatske povijesti, kad je Hrvatska bila samostalna država (sve do Pacta conventa iz 1102.) i kad su njome vladali vladari iz narodnih dinastija, Hudelist nam u svojoj knjizi ispisuje, u najširem smislu riječi, i stranice povijesti spasenja hrvatskoga naroda, upozoravajući na isprepletenost i međusobnu uvjetovanost povijesti Katoličke Crkve u Hrvatskoj i "svjetovne" hrvatske narodne povijesti, od "nulte točke" povijesti Hrvata (641.) naovamo. Utoliko je knjiga Rim, a ne Beograd nezaobilazno povijesno štivo – i pravo otkriće – kako za one koje zanima Katolička Crkva u Hrvatskoj (i u svijetu) uzeta sama za sebe, tako i za one koji žele dublje ući u tajnu funkcioniranja "mehanizma" naše i svjetske povijesti u širem smislu riječi, u ono prijelomno doba, prije 40-ak godina, kada se postupno oblikovao svijet u kojem danas živimo.
Darko Hudelist se kratko osvrće i na ocjene i prosudbe velikih jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je vrlo pažljivo pratio što i kako Crkva radi, što promiče i što zagovara. Dovoljno je spomenuti propovijed nadbiskupa Kuharića, održanu u prigodi proslave Jelenine godine u Solinu koju je u svojem Osobnom dnevniku popratio bilješkom: "Kakav trenutak hrvatske povijesti!!!" A u povodu NEK-a bilježi Kustićeve riječi iz njegova uredničkog komentara kako je za njegov uspjeh u Mariji Bistrici bila najzaslužnija želja hrvatskoga naroda "da zajedno posvjedoči svoju vjeru, da se uz Božju pomoć utvrdi u ljudskom dostojanstvu, u svojoj narodnoj i kulturnoj samobitnosti". Prema Hudelistovim riječima, Tuđman je bio i te kako svjestan duboke, kulturno-civilizacijske pozadine jubilejskoga projekta Trinaest sotljeća kršćanstva u Hrvata, shvativši bit i glavnu poruku toga projekta. Kao tadašnjem disidentu i zagovorniku hrvatskoga osamostaljenja svakako su mu odgovarale sve one sastavnice toga projekta koje su upućivale na osamostaljenje hrvatske države. Istina, u tom se nipošto ne iscrpljuje značenje tih proslava, tih veličanstvenih obilježavanja nadnevaka u povijesti hrvatskoga naroda i Crkve u tom narodu. Važnosti tih svečanosti trebali bismo biti svjesni i danas, bez obzira na to što su Hrvati uspostavili svoju državu.
Briga i zauzimanje Crkve za svoj narod tim činom ne prestaje. Hudelist ispravno zaključuje kako su veliki jubileji, istina, bitno pridonijeli jačanju ideje o hrvatskoj državotvornosti, ali su istodobno svojim značenjem znatno širi: pripremaju nas i za novo vrijeme u kojem će nastupiti neki novi izazovi, neki novi odnosi u svijetu u kojem se možda hrvatska država više neće poimati u njezinu tradicionalnom značenju, ali će i hrvatski narod i hrvatsko društvo biti i te kako potrebiti spasenjskoga djelovanja Crkve.
Božidar Petrač