Tema knjige

Glavna tema knjige "Rim, a ne Beograd" jest devetogodišnji vjersko-nacionalni pokret Katoličke crkve u Hrvata, poznat pod imenom "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", koji je trajao od 1975. do 1984. - upravo u onome intervalu kada se prelamala povijest nekadašnje, Titove SFR Jugoslavije (i SR Hrvatske, odnosno Hrvata u njoj), ali, isto tako, i povijest cijeloga svijeta. Bio je to period kada je čovječanstvo dramatično ubrzanim tempom ulazilo iz staroga, industrijskoga u novo ili informatičko doba. Mnogo se toga preklopilo i zgusnulo takoreći u jednoj jedinoj točki: početak globalizacije čovječanstva, pod leadershipom najmoćnije sile Zapada, Sjedinjenih Američkih Država; stvaranje globalnoga kapitalizma i tzv. novoga svjetskog poretka; zajednička nastojanja SAD-a i Vatikana oko suzbijanja komunizma u Istočnoj Europi i ukidanja bipolarne strukture svijeta; pokret Katoličke crkve u Hrvata uperen protiv komunizma i ateizma u Titovoj SFR Jugoslaviji, a u funkciji jačanja hrvatskoga nacionalnog identiteta i stvaranja temelja za buduću samostalnu hrvatsku državu; posvemašnji ekonomski sunovrat i počeci definitivnog kraha, urušavanja i raspada SFRJ...

full

Kratak sadržaj knjige

Knjiga donosi kompletan historijat, sa svim dosad nepoznatim detaljima, najvećeg pothvata Katoličke crkve u Hrvatskoj u njezinoj višestoljetnoj povijesti, jubilejskog pokreta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" (1975.-1984.) - i to u međupovezanosti sa svim tada relevantnim događanjima i gibanjima u SFRJ i u svijetu.

Autor knjige Darko Hudelist u svojoj knjizi "Rim, a ne Beograd" demonstrira svoje umijeće u onome što bismo najjednostavnijim riječima mogli nazvati - "integralnom poviješću" (ili "integralnom historiografijom"). Radnja njegove knjige odvija se, paralelno i istodobno, na tri različite ali, ipak, međusobno vrlo povezane razine: jedna je razina hrvatska (s naglaskom na Katoličku crkvu u Hrvata), druga regionalna ili jugoslavenska (događaji i procesi na razini bivše federacije, tj. unutar SFRJ), a treća svjetska ili globalna: ulazak čovječanstva u novo, informatičko doba, početak globalizacije i stvaranje globalnoga kapitalizma, propast komunizma (socijalizma) u Istočnoj Europi... Sve se to, zapravo, slijevalo u jedan te isti tijek ili vrtlog uzbibanoga povijesnoga događanja koji je, na prijelazu iz 1980-ih u 1990-te, rezultirao, među ostalim, raspadom SFR Jugoslavije i stvaranjem samostalne hrvatske države.

1. SVIJET

S izumom mikroprocesora i malog osobnog stolnog računala Apple I, u prvoj polovici 1970-ih, započela je informatička revolucija, a zajedno s njom, kao društveno naličje ili društveni fenomen toga procesa, i posvemašnja globalizacija čovječanstva, usmjeravana od najrazvijenijih zemalja Zapada.

U prvoj polovici 1970-ih počela je informatička revolucija. God. 1971. izumljen je mikroprocesor, a 1975. na 1976. i prvo malo stolno (mikro)računalo. Informatičku je revoluciju, jednako kao i stvaranje novoga, informatičkog doba (i njemu kompatibilne globalizacije čovječanstva kao društvene strane toga procesa) prvi najavio isusovački teolog i znanstvenik Pierre Teilhard de Chardin, u svom životnom djelu "Fenomen čovjeka", napisanom još za vrijeme Drugoga svjetskog rata.
 
 I sad, od Chardina nadalje, imamo, u kronološkom smislu, dvije spojnice. Jedna je bio Zbigniew Brzezinski, koji je u svojoj knjizi "Između dva doba" iz 1970. preuzeo ključne Chardinove ideje, ali im je dao i vrlo jasan i nedvosmislen politički predznak - sukladan tadašnjim strateškim interesima Sjedinjenih Američkih Država. SAD će, napisao je, biti pradomovina i "sijač" informatičke revolucije, jer će upravo u njoj biti izumljen prvi osobni kompjutor, a globalizacija koja će odmah potom uslijediti odvijat će se pod vodstvom Amerike (u širem smislu pod vodstvom tehnološki najrazvijenijih zemalja Zapada). Time je Brzezinski ujedno nagovijestio i propast SSSR-a i Istočnoga bloka.

Šest godina nakon toga - u srpnju 1976. - Brzezinski se upoznaje s tadašnjim krakovskim nadbiskupom Karolom Wojtylom (svojim zemljakom, Poljakom po podrijetlu). U listopadu pak 1978. Karol Wojtyla biva izabran za papu, čime svjetska povijest značajno dobiva na ubrzanju.

Druga se pak spojnica vezana za Chardina odvijala striktno u crkvenim okvirima. Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) predstavljao je, u svojoj biti, oživotvorenje glavnih Chardinovih ideja i načela, a tijekom i neposredno nakon Koncila, odgajana upravo na Chardinu, izrasta i nova generacija progresistički i reformistički orijentiranih hrvatskih teologa, biskupa i svećenika, predvođena Tomislavom Šagi-Bunićem, Franom Franićem, Živkom Kustićem, Josipom Turčinovićem...

2. SFR JUGOSLAVIJA

Titova SFR Jugoslavija informatičku revoluciju i stvaranje globalnoga kapitalizma nije dočekala spremna. Naprotiv, donošenjem Zakona o udruženom radu (ZUR-a) i opredjeljenjem za tzv. dogovornu ekonomiju kao da je svjesno i namjerno prkosila tom prevladavajućem, globalnom trendu.

Titova SFR Jugoslavija nije znala odgovoriti na izazove novoga doba. Tito je bio veliki državnik, ali staroga kova. On je bio "baždaren" za staru epohu, koja je tada već bila na izdisaju. Titova Jugoslavija imala je, s međunarodnoga gledišta, svoj raison d'être samo u onakvome svijetu i u onakvoj Europi u kakvoj je postojala oštra i nepomirljiva podijeljenost na kapitalistički Zapad i socijalistički Istok. Međutim, sada se, od sredine 1970-ih nadalje, stvaraju sasvim nova pravila igre: s naglim razvojem informatičke revolucije socijalizam sve više posustaje u utrci s kapitalizmom, a Zapad istodobno, u okviru Hladnoga rata, pokreće i neke prilično ofenzivne političke akcije cilj kojih je bio prevladavanje bipolarne strukture Europe i svijeta - što je dugoročno značilo i gubljenje smisla postojanja SFR Jugoslavije u svjetskim, tj. globalnim okvirima.

Vrlo važnu ulogu u tim prijelomnim događanjima odigrala je i Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS), okončana u Helsinkiju u ljeto 1975.

S druge strane, Tito je kao osoba bivao sve stariji i bolesniji, a time i onemoćaliji. On 1975. na 1976. više ni izdaleka nije imao onakvu snagu i moć kakvu je imao 1971. na 1972., kada je represivno gušio reformska gibanja u SR Hrvatskoj i SR Srbiji. Dan "D" u negativnom smislu riječi bio je za nj 10. rujna 1976., kada se teže razbolio (čak od tri bolesti), nakon čega je praktički digao ruke od upravljanja državom. A i ono malo energije što ju je imao trošio je na svoje žestoke sukobe i svađe sa suprugom Jovankom Brozom, koja je, u svojoj megalomaniji, bila naumila da nakon Titove smrti postane njegovom političkom nasljednicom, odnosno novom vladaricom Jugoslavije.

Istodobno, 1975. na 1976. Jugoslaviju je zahvatila teška sistemska ekonomska kriza, za koju, kako se pokazalo, pravog rješenja i lijeka nije bilo. Štoviše, Jugoslavija u gospodarskom smislu riječi kao da počinje prkositi svijetu i Zapadu (naravno, na svoju vlastitu štetu): u isto ono vrijeme dok se u svjetskim okvirima rađa globalni kapitalizam, Jugoslavija, 1976., prelazi na ZUR i - dogovornu ekonomiju. Katastrofalno usmjerenje i katastrofalna strategija! Već potkraj 1978. najviši politički organ u Jugoslaviji, Predsjedništvo SFRJ, na jednoj svojoj zatvorenoj sjednici konstatira da u svojoj blagajni više nema dovoljno novca (deviza) za kupovanje viskija, kojim je dotad častilo najuvaženije goste-državnike iz inozemstva.

3. HRVATSKA

Zahvaljujući sjajnoj generaciji svojih vrlo naprednih teologa, biskupa i svećenika, duhovno i intelektualno formiranih na tekovinama Drugoga vatikanskog koncila, Katolička crkva u Hrvata ušla je u prijelomno razdoblje svjetske povijesti 20. stoljeća, tj. u 1970-te i 1980-te, hrabro, nadahnuto, otvorenoga garda i u potpunosti spremna za radikalne promjene zatečenih političkih i društvenih odnosa u SFRJ i SRH.

Možda s današnje distancije to zvuči pomalo neobično, ali tako je doista bilo: jedina snaga u SR Hrvatskoj i SFRJ koja je u ovome prijelomnom intervalu svjetske povijesti, kada se urušavao stari a rađao novi svijet, bila u potpunosti "in", bila je Katolička crkva u Hrvata, točnije rečeno - njezino progresističko i reformističko krilo, koje je imalo punu podršku zagrebačkoga nadbiskupa i prvog biskupa Crkve u Hrvata Franje Kuharića. Na krilima Drugoga vatikanskog koncila te duhovno i intelektualno formirano na bazi učenja Pierrea Teilharda de Chardina, to krilo Crkve u Hrvata niti četiri godine nakon Titova gušenja Hrvatskoga proljeća, u jesen 1975., pokreće jednu samostalnu crkvenu akciju ili pokret, koji će, za razliku od tzv. Maspoka, završiti trijumfalno. Bio je to jubilejski projekt ili pokret poznat pod nazivom "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata".

Za razliku od svega ostaloga što se u to vrijeme zbivalo u SRH i SFRJ, taj je pokret bio apsolutno kompatibilan s tadašnjim gibanjima i događanjima u svijetu, a dodatno osnaživanje i potporu zadobio je u jesen 1978., kada je za novoga papu bio izabran Karol Wojtyla, isti onaj čovjek koji je još u ljeto 1976. bio sklopio poznanstvo, ali i svojevrstan oblik savezništva s profesorom i predavačem na njujorškom Sveučilištu Columbia Zbigniewom Brzezinskim - a koji je, opet, potkraj 1976. kao savjetnik za nacionalnu sigurnost novoizabranoga američkog predsjednika Jimmyja Cartera postao jedan od politički najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi na svijetu, došavši u priliku da realizira sve svoje dubokoumne ideje i koncepte što ih je izložio u svojoj proročanskoj knjizi iz 1970. "Između dva doba".

Crkvin pokret "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" odvijao se od jeseni 1975. do jeseni 1984. i u tih je desetak godina pripremio i senzibilizirao najšire slojeve hrvatskoga pučanstva (dakako, ponajprije vjernike) za velike, tektonske promjene (i u svijetu i u Jugoslaviji) što će ubrzo nastupiti. Sastojao se od pet ključnih karika ili vrhunaca, što su se jedna na drugu nadovezivale u svojevrsnome gradacijskom luku, okupljajući i mobilizirajući sve veće mase vjernika. Prvome jubilejskom slavlju u tom nizu, onome u rujnu 1976. u Solinu, prisustvovalo je 100.000 vjernika; onome trećem, u rujnu 1979. u Ninu, 200.000 vjernika (bila je to završna svečanost tzv. Branimirove godine); a točka na "i" u toj grandioznoj seriji bio je Nacionalno-euharistijski kongres u Mariji Bistrici, u rujnu 1984., na kojemu se okupilo 400.000 vjernika. Ovaj posljednji događaj bio je ujedno i svojevrsna anticipacija općenarodnoga referenduma za hrvatsku državnu nezavisnost, koji će se u svom punom i doslovnom političkom značenju održati godinu i pol dana nakon pada Berlinskog zida, u svibnju 1991.

Darko Hudelist

Darko Hudelist jedan je od vodećih novinara i publicista u Hrvatskoj; piše za Globus i Jutarnji list. Posljednjih se godina specijalizirao za istraživanje suvremene, tj. žive povijesti, kojoj pristupa na jedan sasvim nov, svjež, originalan i izrazito modernistički način, sa stajališta i sa senzibilitetom novoga (informatičkoga) doba, u kojemu živimo. Knjiga "Rim, a ne Beograd" najavljuje ciklus njegovih djela posvećenih ključnim događanjima i kretanjima u Hrvatskoj i u svijetu u 20. te na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće.

full